Nostalgija za zaboravom

Francuski filozof Paul Ricoeur misli da je zaborav podjednako prijetnja i izazov za pamćenje i povijest. Ako postoji verzija povijesti koja se službeno pamti, tvrdi on, tada  postoji i službeni zaborav kao dio „zabranjene povijesti“. Stoga razlikuje patološki zaborav, manipulirani zaborav i dekretirani, naredbodavni zaborav, kojemu svakodnevno svjedočimo.

Mani Gotovac, prošlogodišnja i ovogodišnja ravnateljica dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, vjerojatno nije mislila na Ricoeura kada je svoje dvije premijere Igara; prošle godine Dubrovačku trilogiju Iva Vojnovića i ove Kafetariju, Carla Goldonija, posvetila sjećanju na dvojicu mrtvih redatelja tih predstava, Kostu Spaića i Tomislava Žiru Radića. Više je nego očito da je hommageom umjetnicima sebi željela prisvojiti nezaborav, koji mrtvi umjetnici zasluženo imaju. Zato nije slučajno da ni jedna od starih-novih predstava nisu umjetnički dosegnule Spaićevu i Radićevu.  

Premda dramaturginja Mira Muhoberac piše da Kafetarija, u režiji Vinka Brešana, premijerno izvedena 31. srpnja, „nije rekonstrukcija Radićeve Kafetarije iz 1978. nego hommage toj predstavi“, ona ipak vrvi sličnostima. Možda nenamjernim, ali ipak prepoznatljivima. Ne radi se tek o istom prijevodu s talijanskoga i adaptaciji na hrvatski dubrovački govor Frane Čale, nego i o činjenici da ovoljetna Kafetarija u mnogočemu slijedi onodobno iščitavanje Goldonijeve komediografske svevremenosti, koju su Čale i Radić proželi dubrovačkom onodobnošću, a koju je u ljeto 2016. dramaturginja dopunila ondašnjim političkim kontekstom te uključila dubrovačke kazališne amatere i komorni zbor.

Novina je prostor ispred Sponza, koji je zamijenio Gundulićevu poljanu, u koji je s gosparskom mjerom intervenirao scenograf Marin Gozze povješavši na Sponzi intimno rublje balarine Slađane. Nadrealna slika s rubljem, koliko god bila slika današnjega često vulgarna odnosa prema baštini, itekako slikovito prispodobljuju dubrovačku sadašnjost. Govori o dubrovačkom životarenju u sjeni turističkih globtrotera i malih tratorija – koji su Grad pretvorili u veliki restoran i vonj po užeglu ulju – kao i o površnoj malomišćanskoj kritici globalizma.

U tom srazu malomišćanskoga i globalnoga, ne slučajno nadvladala je rekonstrukcija Radićeve Kafetarije. Naima, iako je Brešan predstavu situirao u sedamdesete godine prošloga stoljeća, konkretno u 1978. godinu – to je djelomice kostimima naznačila Doris Kristić i glazbom Mate Matišić – od te su prošlosti u duhu postmoderne interpretacije sadašnjosti, „istrgnuti“ fragmenti kojima se željelo obogatiti i umnožiti komedijski sadržaj detaljima koji sugeriraju da tadašnja komunistička stvarnost nije bila dramatična nego groteskna. Primjerice, upisani dijalog balarine Slađane s posjetiteljima kafetarije Divona i prizor s milicajcima, koji su prikazani kao benigni nadglednici reda, a ne kao represivci koji su u Vilu Palmu (dubrovački sinonim za tadašnju glavnu milicijsku stanicu) na prevaspitavanje odvodili mlade strance, koji su se i pokojim izležavanjem odmarali ispred Sponze. I to (re)pozicioniranje prošlosti je ono što predstavu približava vrsnoj Radićevoj, koja je i komunističku represiju suptilno naznačila u sadržaju i glumačkoj igri.

Takva (re)konstrukcija sadržaja, često uspješna u komedijama, predstavi je osigurala autentičnost i  nostalgičnu asocijativnost, ali i otupila željene suvremene komedijske, a pogotovo političke oštrice. Da nije tako, Brešanova bi interpretacija suvremenosti, kao „kritika“ nekih davnih evokacija, njegovoj Kafetariji priskrbila globalizacijski kontekst, čemu je težio. No previše je „viškova“ koji u različitosti nisu uspijevali ponuditi univerzalni kontekst moćniji od nostalgičnih sjećanja. Koji bi uspjeli kritički objediniti prošlost i sadašnjost.

Autorsku originalnost redatelj je nastojao riješiti filmskom glumačkom podjelom, detaljima i nijansama koje je „spašavao“ mjuziklom, pjevanim dionicama, koje su „glumile“ i pojašnjavale psihološku podlogu uloga. U tom filmskom nizanju i montiranju pjevanih sekvenci bio je kudikamo uspješniji nego u teatarskom nijansiranju i karakteriziranju likova i njihovih odnosa. Šteta što je pritom zaboravljao – osim ako mu to nije bila namjera – da ono što filmski dobro osmisli i kadrira često kazališno ne funkcionira; nepovezano je, dramaturški istrgano i strši u prazninama koje film rješava krupnim planom ili montažom. 

U tom objedinjavanju prošlosti i sadašnjosti, u tom lisičenju s „rekonstrukcijom“ prožetom tradicijom, Brešanova redateljska ideja nije se uspjela osloboditi balasta Radićeve predstave. To naravno ne znači da nije pogođen senzibilitet publike koja voli zabavu i da predstava ne zaslužuje smijeh zahtjevnije publike, koja je na premijeri bila suzdržana.

Sve u svemu, Brešanova Kafetarija nije neuspjela predstava. Štoviše, riječ je o predstavi koja će imati svoju publiku, u kojoj su glumački dobro i točno funkcionirali: Nikša Butijer (Frano), Nikša Kušelj (Dživo), Pjer Meničanin (Lukša), Linda Begonja (Lukrecija), Anđela Ramljak (balerina Slađana), Maro Martinović (Karlo)... Ali je i manje uspjela nego što je mogla uspjeti da su se neki njezini sukreatori sjetili kako zaborav u mnogima živi ne samo kao nostalgija za uspomenama nego i kao tradicija koja ostavlja tragove i kod onih koji se svim silama trude to ne priznati.